I'm my own parasite
I'm my own parasite!!! to si rekao duso, to si mislio ljubavi. To se i meni dogadjalo. To, da sam imala najgore moguce misljenje o sebi, da se nisam mogla podnijeti, ali nisam zeljela nestati, to nikako. Volim te, zauvijek i nazad, pa opet…. O onoj drugoj opciji ne zelim ni razmisljati, zelim misliti da si na kraju ipak ti sam sebi presudio, jer si to tako silno zelio i da si sada sretan. Tako zelim razmisljati… da si sretan, da si tako silno zelio nestati da vise nisi mogao izdrzati ni
trenutka na ovom svijetu.
Da si sretan….tako razmisljam!!!
nisi htio vidjeti svoje vrline, svoje ljubavi, svoju ljepotu, ne to nisi htio vidjeti, vidio si samo ono najgore u sebi, a kao da toga nemamo svi?
pa ne poticemo ono morbidno u sebi, pokusavamo se usredotociti na ono dobro, ono sto nas gura naprijed…. ja sam jednom pogrijesila, ono kad si ti nestao…
NESTAO - rekla sam, sva se jos najezim od te pomisli, sva se stresem…dakle, kad si ti nestao i ja sam stala, nisam htjela ici naprijed, nisam to htjela niposto, bila sam i ja „mrtva“ zajedno s tobom, pozeljela sam otici i ja s tobom, zar je to uopce bilo stvarno? jos me boli tvoj odlazak, jos ne prestaje… zar si ti ikad postojao? i zar si ikad pisao one najdraze rukopise…? zar se to ikad dogodilo u ovom zivotu?
Gdje si sad?
nema te… nema te vise nikad… zar zaista? i zar je i to stvarno… moguce?
I zaista si ostavio sve te stihove, rukopise, ljubavi… jer pisanje je bilo tvoja ljubav, bas kao i moja i zato necu nikad odustati, to bi bilo kao da odustajem od tebe, ti me inspiriras, volim sebe kad nosim tebe u sebi, kad si dio mog bica, obozavam se takvom. Kakav bi bio sad?
I ne krivim te vise zbog tvog cina kao prije, onda sam bila toliko ljuta da su zaista padale „teske rijeci“, od onda je proslo puno vremena, od onda sam izgubila dio sebe, sa tim dijelom sebe i tebe, totalno se izgubila, ucinila nekoliko gluposti i… opet se pronasla, opet te pronasla i sad si tu jos jace nego prije, ako je to uopce moguce,
ne zelim vise plakati zbog tvoje smrti, zelim slaviti tvoj zivot, tvoje postojanje, sve ono sto si bio i predstavljao, zar si zaista mislio da si ti sam svoj parazit, napasnik? mozda i jest bilo tako, bio si sam svoj najgori neprijatelj… i nitko te nije mogao spasiti od sebe samoga… naravno nisi to ni zelio, ni pokusavao, uporno si do zadnjeg dana zivio u svom svijetu i nisi odstupao,ni najmanje, nisi zelio drugo, nisi mogao protiv sebe, protiv svoje najvece zelje…. da nestanes, da te nema, jer,mislio si, nije fer sto zavaravas ljude, nisi bio sretan, nisi to ni zelio, nisi se ni potrudio biti sretan…, ali volio si, to ti se mora priznati, volio si svom dusom, drugacije ni nisi zelio postojati, onako bez ljubavi;
iz svake tvoje rijeci izvire ljubav, ljubav prema njima dvijema…
iz svake tvoje note izvire strast, iz svakog tvog pokreta vidjela se tuga,
zasicenost… svime, zar je bilo tako tesko shvatiti sto zelis?
zar nije bilo dovoljno i ono sto si vec imao?
Ocito nije… jer da jest bio bi bar malo sretan, zadovoljan, ali ti vise
nisi mogao izdrzati… nisi mogao podnijeti… sebe.
Our little group has always been and always will untill the end???
Do kraja cega, ljubavi?
Tvog zivota?
Do kraja svijeta?
Zauvijek?
zar je i to uopce moguce? zeljela bih da si pozelio ostati, i cemu sve to? cemu postojanje, stihovi, zelje, znanje, neznanje? cemu zivot uopce kad ga se izgleda, nekako uvijek, pozelimo rijesiti? samo oni najjaci u glavi ostaju, oni najsamouvjereniji, ti nisi spadao u tu skupinu, to nikako, ti nisi pozelio ostati, ti si pozelio nestati i sad ja palim svijecu za tebe, umjesto da se odusevljavam tvojim novim radovima, da se inspiriram njima, zar je to fer?
Zeljela bih znati kako ti definiras rijec FER , jer si ionako rekao da nije fer sto si tu i sto se pretvaras da uzivas, a ustvari mrzis sve ovo, cijelu ovu „paradu“ koju izvodis od sebe za druge… , ali rekla sam da necu biti ljuta na tebe, ne mogu to, volim te, ne zelim se ljutiti ako si ti sretan, zelim i ja biti sretna s tobom, zasto nisi pozelio ostati?
zasto nisi pozelio stvarati? zasto nisi odabrao voljeti, a ne mrziti?
Odabrao si mrziti… sebe, svoje roditelje… cijeli svijet, mogao si odabrati da im oprostis sto su te povrijedili…. mogao si pokusati zivjeti s njima u miru, zasto si dopustio da mrznja i bijes upravljaju tvojim zivotom??????????????????
zar si mislio da bih ikad bila u stanju preboljeti tvoju smrt?
Ponekad mi se cini da je ovo moje pisanje nista drugo osim jedno veliko prokletstvo. A zar bih mogla funkcionirati bez njega?
. Ponekad napisem nesto lijepo, nesto sto me uvelike uzdize i ispunjava, a onda opet pocnu psiholoske analize, kao da seciram svoju glavu i stavljam je na papir. Kao da svjesno vrijedjam sebe i ne odustajem. To nikako, samo grabim naprijed…
Mozda bi ponekad bilo puno bolje da krenem instinktivno, bez puno razmisljanja, samo po nagonu, po zelji ili ni to nije tako dobra ideja?
A sto jest dobra ideja?
Analizirati sebe u tolikoj mjeri da ti se cini da ce ti glava eksplodirati ako na tren ne stanes i predahnes, udahnes duboko, smiris se malo…
Ne tvrdim da razmisljanje nije pozitivna osobina, stovise jako je malo ljudi koji zaista razmisljaju, konstruktivno, kreativno ili samo pozitivno… to sad uopce nije bitno, razmisljanje zaista jest vrlo rijetka osobina i napose korisna; razmisljajuci nalazimo rjesenja u svojoj glavi, dolazimo svjesno do nekih cinjenica, razmisljajuci produhovljujemo sebe, ponekad i druge sto je vrlo altruisticno, ali mozda ponekad treba samo malo stati, iskljuciti se od svega, ne razmisljati o tome tko smo ili sto, kud idemo i sto to dovraga radimo….
mozda je potrebno isprazniti se da bismo se kasnije uspijeli napuniti novom i svjezom energijom, ne „mlatiti“ uvijek po istom.
Mozda je potrebno samo malo hrabrosti…. da se krene dalje, naprijed, da se jednostavno krene ispocetka.
Mozda bih zaista bila sretnija kad ne bih pisala, ali to je nesto sto ne mogu ostaviti iza sebe, uvijek bih se osvrtala…..
Moje pisanje je dar s kojim ne znam sto bih i ponekad ne znam da li je to blagoslov ili prokletstvo.
Ti si duso mislio da si bio blagoslovljen time…..
ipak nisi uspio a da ne komentiras kako si najgori u onome sto radis najbolje, zar zaista?
Mrzim kad proturjecim tvojim stavovima, to mi zaista ne treba,
ali nesto sam ipak shvatila:
ne dolaze dolaze svi odgovori odmah…..
neke cekas malo duze, ponekad nije dovoljan ni cijeli zivot, nazalost…..
Ponekad treba samo malo strpljenja, ustrajnosti i oprosti sto sam napisala da na svijetloj strani nisu samoubilacke namjere, vec zelja za ostankom. Ta recenica totalno opovrgava sve tvoje stavove prema sebi i zivotu koji si vodio, oprosti, molim te.
Ali pozeljela sam ostati i tada se to cinilo da ne radim zbog sebe, vec zbog tebe….
Da pisem, da postojim.
I zaista jest bilo zbog tebe, ali i zbog mene i zbog zivota ili jednostavno zbog cinjenice da nisam bila dovoljno hrabra da krenem tvojim putem,da dodjem na svjetlu stranu, pridruzim ti se.
Ili je hrabrost to sto sam ostala, sto pokusavam…..pisati.
Tu jednostavnu istinu nikad necu shvatiti;
da li je hrabrost otici ili ostati?
Jer ne odlazi se tek tako, zar ne?
Ili je to bio jedini izbor….za tebe?
A ja ne znam tako, ne znam drugacije, cini se kao da postojim, a nema
me, nisam tu, zivim u proslosti, zivim za tebe i u tebi zajedno,
nosim te u sebi zauvijek.
I nije mi zao, nikada!!!!!
Ponekad pozelim iskociti iz vlastite koze, ali samo ponekad i onda se osjecam kao zarobljenik u vlastitom tijelu, gusim se, ne mogu disati, ne znam sto bih, ni zasto, ne znam razlog, a opce poznato je da ja mrzim ne znati, ne znam sto bi me zadovoljilo, ako ista i tonem, padam, ne vidim izlaza, ne vidim spasenja i tada pocnem pisati
i ne razmisljajuci….
i to me oslobodi ili zarobi jos vise?
Pisanjem kao da se oslobadjam same sebe, uzdizem se iznad svih, vidim svijet izdaleka, JA SAM SAMO PASIVNI PROMATRAC, A NE AKTIVNI SUDIONIK U OVOM ZIVOTU; GLEDAM KAKO LJUDI PROLAZE PORED MENE, NE PRIMJECUJU ME, NE ZASTAJKUJU, JA IH ZELIM DOTAKNUTI, ALI NISTA NIJE STVARNO, NISTA NE POSTOJI, SVE JE TO U MOJOJ GLAVI, NEPRIRODNO, NEVAZNO, NESTVARNO…
Cijeli moj zivot kao da prozivljavam na taj nacin…..
i nije mi zao ni zbog cega, zalim jedino sto nisi ostao, sto te nema.
Mozda zelim uciniti nesto korisno, nesto vrlo svoje, a sto je to?
Zelim znati… da postojim, ponekad nisam toliko hrabra, ponekad pozelim samo nestati, tiho, ne kao ti duso.
Ti si nestao u stilu, to ti nitko ne moze osporiti.
Zaista si se potrudio!!! biti i ostati zamijecen.
Ja samo zelim biti svoja, iako se ne zelim previse ogradjivati od ostatka svijeta, sva ta nova saznanja zelim upiti i ….
ostati svoja usprkos svemu i svima.
Ne zelim se bojati, ne zelim te izgubiti, ne zelim prestati pisati,
ne zelim sebe izgubiti.
A tako je mracno, nista ne vidim…..
K.C.
sjedim ovdje, ne znam sto da napisem, opet placem, ne vjerujem samoj sebi, ovo nikako ne moze biti moj zivot, a sto je onda?
Ciji zivot ja to prozivljavam… kao u snu, u polutami sobe, duboko u sebi, daleko od svih da me nitko ne vidi, da me nitko ne primjeti-neke stvari ne izlaze iz nas nikada, neki ljudi ostaju, bez obzira sto ih vise nema… nikada,
mozda u nekom drugom zivotu, mozda ipak jednom… kad budemo pametniji, razumniji ili jednostavno kad budemo vise cijenili zivot i ono sto donosi….
Ako ikada, ako itko od nas… jer kazu da je zivot ovdje i sada, ne treba vjerovati u vjecnost, nadati joj se… to kazu oni realniji, dakako, ja i ti duso uporno tvrdimo suprotno… gdje si?????
Negdje u medjuprostoru, cekas….
Svoj raj????? a zelim ti ga… bol me izjeda polako, a sigurno….
Ne zelim biti ovako zbunjena, ovako izgubljena, ne zelim lutati, zelim se pronaci vec jednom dovraga….
Sto ja to pokusavam reci ili napraviti sa ovim rukopisima?????
Progovaras li ti to kroz mene, daj, nadahni me, zelim osjetiti tvoj dah na sebi, tvoj davno ugasli osmjeh, tvoj pogled pun tuge, boli….ne zelim da prestane ova opsjednutost…. Tobom…
Ikada…. Ova bol, ova nerealnost, nesto ipak zelim zadrzati za sebe, tebe svakako… i zauvijek… a nikad nisam mislila da bih se mogla naci u tvojoj kozi, ne onda kad sam te optuzivala, kad sam te skoro mrzila zbog tvog cina…
oprosti opet, oprosti zauvijek…
nisam znala kako silno boli nemogucnost pisanja, stvaranja….
Nisam znala koliko energije crpi…. Mrznja… cini se kao da nista nisam znala, ali sam te ipak oplakala… to sam znala i to je ono sto vrijedi, ono najvaznije!!!!
Ponekad boli svaka tvoja napisana rijec, ponekad samo uzivam u njima…
u tvojim stihovima, ponekad ne znam sto bih sama sa sobom pa te zazivam…
da me stitis, das mi ono sto nekada ne mogu naci nigdje pa ni kod sebe-INSPIRACIJU!!!!!!
Zaista ne znam sto ocekujem… od sebe, od drugih, od tebe, nisi bio jedini,
znas li?????
Moram znati da ce sve biti u redu inace cu puknuti… duboko u sebi, pronadji me, pronadji put k meni, pokazi mi…. ono sto nikada nisi znao, ni shvacao, ono sto nisi htio shvatiti, nikako, ni pod koju cijenu, pokazi mi kako se umire dostojanstveno kao pravi velikan, kako se ostaje takav, kako se postaje jedan od njih… pokazi mi svijet kroz tvoje oci, ucini da vidim, ucini da mogu ostvariti tebe kroz sebe, ne budi daleko, jer trebas mi silno, trebam te zauvijek,
JESI LI TO ZNAO????????
Zelim pomalo izkomentirati ovaj rukopis, a ne znam sto da vam napisem o Njemu….
Mozda da vam kazem kako sam se malo „izgubila u glavi“ kad je on odlucio nestati….
Ili da vam kazem kako snagu crpim iz njegovog glasa, iz njegovog praznog pogleda, koji govori vise od tisucu rijeci, ili da vam samo kazem kako je svijet s njim izgubio jednog od najnadarenijih umjetnika, jednog od najposebnijih ljudi ikada…. , iako se vecina ne bi slozila sa mnom…. dakle, ZVIJELA MANJINA!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ili da vam kazem kako me njegovi stihovi zauvijek nadahnjuju….
Kako ne mogu zivjeti bez njih….
Zelim pomalo izkomentirati tu svoju bol prema njemu, jer nije to nista realno, nije to nista materijalno ni opipljivo, kako kaze moj najdrazi „prijatelj“ koji ovo najvjerojatnije nece nikada procitati ali kojeg svejedno puno pozdravljam i zelim mu reci, u slucaju da ipak nekim cudom procita, da ga VOLIM!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Pratite li vi mene uopce????????????? naime u mom zivotu ima nekoliko ljudi koji su neizmjerno utjecali na moj zivot, na moje poimanje ove stvarnosti, na prihvacanje boli i ljubavi……
Na dozivljavanje mene same, na prihvacanje mog zivota uopce….
Bez uspomene na KURT COBAINA ne bih mogla zivjeti, ne bih zeljela zivjeti, ne bih prihvacala samu sebe bez njega, koliko god da glupo ili morbidno to zvucalo….
On je silno utjecao na moj zivot…
Njegova je glazba ostavila neizbrisiv trag na mojoj dusi…
I sva ta silna bol zbog njegovog cina, zbog njegovog nestanka je jos uvijek u meni, jos uvijek ju osjecam, jos uvijek me boli, ali naucila sam prihvatiti cinjenicu da ga nema… da ne postoji…
Da je tako on odabrao….
A long, long time ago….
A moj prijatelj…. Moj imaginarni prijatelj koji ipak negdje postoji , jer pronasla sam ga, ustvari pronasao je on mene pa me je kasnije ostavio…. Da prozivljavam ovaj zivot bez njega, da budem ono sto sam oduvijek bila… JEDNO…. Zato sam i napisala onaj rukopis ZNAS LI DA POSTOJIM?????
Ironicno, zar ne?????
Kad smo se pronasli, kad smo konacno uvidjeli da ono drugo postoji, uvjerili se da smo stvoreni jedno za drugo…
Previse toga nas dijeli….
On mozda nikad ni nece biti svjestan koliko je utjecao na moj zivot….
Jer usao je u moju glavu, jos vaznije…. usao je u moje snove….
I , cini se , da ga, do sad, nisam nikako htjela pustiti , nisam htjela prihvatiti ovu stvarnost bez njega, nisam se htjela suociti sama sa sobom ako on nije tu….
Sad sam napokon shvatila, napokon sam otvorila oci, napokon sam ozivjela….
Oprosti ako sam te povrijedila, nisam to zeljela, ne znam sto sam zeljela…. ocarao si me, fascinirao svojim rijecima a ja nisam bila spremna na tebe, nisam se nadala….
Da takvi ljudi postoje, nisam ocekivala da ces mi ukrati dusu, uvuci mi se pod kozu, oprosti ako se nisam dobro postavila, mozda nisam znala drugacije…..
Vecina onoga sto osjecam ce, najvjerojatnije, zauvijek ostati nedorecena….
Ponekad se tesko osjecaji pretacu u rijeci….
Ja te pustam…. Zaista…. jer si tako ti htio…. Jer je to tvoja odluka…..
VISE NISI U MENI!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Mozda samo malo….. mozda zauvijek….. mozda nikada ne odes……
(Ovo je na kraju postao oprostaj od jedne drage mi osobe, ni jedno nije htjelo povrijediti ono drugo, a cini se da je ipak tako ispalo, ne krivim te, ne krivi ni ti mene i ….. .BUDI SRETAN!!!!!!!!!!!!!!! Za S. )
BOLI ME!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Ne zelim lutati previse….
ne zelim srljati, ja nisam takva,
ja sam osoba koja zna sto zeli i treba, a sto ne….
bez obzira na to vrlo sam fleksibilna i lako se prilagodim… i definitivno ne volim te svoje lude faze,
bolje receno ne znam kako da se s njima nosim, kako da se postavim….
A o depresijama da i ne govorim
i sve me to cini vrlo nestabilnom osobom,
to ne zelim biti….
A opet ne bih nikada mijenjala te svoje „lude“ osobine,
kako bih i mogla?
one su dio mene….
depresije su ja, ja sam depresija i tek u tom stanju uspijevam posloziti sve kockice (svog zivota) u cjelinu i vidjeti…. sebe, druge, u pravom svjetlu!!!
SEBE- zaljubljenu, iznevjerenu, razocaranu, praznu…
DRUGE- totalno zainteresirane, zbunjene, pune dvojbi i sumnji, daleko od mene u mom pravom svjetlu i okruzenju…..
znam da postojim, samo u kojem svijetu, u kojoj fantaziji, u cijoj masti…?????
zbog cije prisutnosti ili milosti…????
znam da sam tu, ali nestajem….
Daleko… miljama, kilometrima, nestajem duboko u sebi, u tebi, poistovjecujem se s tobom, ja sam ti, ti si ja i nema nas vise kao odvojene jedinke, mi smo zajedno… u nekom drugom svijetu…
onom koji ne postoji nigdje osim u nasim glavama, ti dolazis, ostajes, napajam se sa tvoga izvora, krvarim…
sto te nema, ondje sam gdje si i ti obicavao biti….
i nemam mamurluk, samo tebe…tvoje stihove, tvoju bol…. ceznju…..
BOL!!!!!!!!!
Neispunjenost, trazenje, nenalazenje, neistinu, druge ljude koji me nisu dostojni, koji me ne razumiju,
a sto da im kazem… kad ne mogu,
kad nisam u mogucnosti… vidjeti tebe…
vratiti tebe… imati tebe….
i ja sam nijema, ali ne i sretna,
samo prazna, tupa….
nezaljubljena…
zar bi me ljubav podigla, ispunila???
ne zelim ovo, zelim nesto drugo,
STO JE STO JA ZELIM???
koga ja zelim????
LJUBAV- u svom najizvornijem obliku,
u svom najciscem stanju….
gdje je kao takva???
postoji li uopce???
bojim se… da necu uspjeti,
da necu moci, da necu biti spremna,
a znam da sam totalno u krivu,
da nema toga sto ne mogu, ako to i hocu, samo je pitanje htijenja, prave zelje…
neodustajanja….
od svojih snova, od svojih iluzija,
od same sebe…
mozda samo malo manje pitanja,
vise odgovora… vise izazova… ostavljanja, nalazenja… ostajanja…
ZAUVIJEK!!!!!!!
Da li je pisanje samo izlika sa sve ono sto nisam, a mogla sam postici?
za sve ono sto sam mogla imati?
i za sve ono sto nikad nisam mogla biti..
jer mogla sam…
svasta… nisam nista,
zbog svojih principa,
zbog tvrdoglavosti, lijenosti,
a tko bi znao?
i da li je pisanje samo opravdanje za sve ono sto ne mogu izreci rijecima…
ili mi to zaista treba…
treba kao voda,
kao zrak koji udisem
i da li je pisanje samo puka potreba…
koje se ne mogu rijesiti tek tako,
kao droga,
jos gore… puno opasnije i pogubnije…
ili je zaista samo i jedino izlika za sve ono sto sam htjela i zeljela, mozda i trebala…
problem je sto u mom vokabularu ne postoji rijec TREBALA.. ni htjela,
samo zeljela….
i gdje me onda to ostavlja?
na cemu?
SAMU sa ovim stranicama koje nitko ne cita, malo tko razumije
SAMU sa svojom „ludom“ glavom, koju takodjer nitko ne razumije, ustvari nitko se ni ne trudi razumijeti je, pretesko im je, prekomplicirano ili ja kao i uvijek samo malo pretjerujem…
previse analiziram sebe, svoje pisanje, svoj zivot- koji, cini mi se, vise uopce nema smisla, ni svrhe, osim eto pisanja…
to je, naime, jedino sto ja znam i/ili zelim raditi…
drugo ne postoji..
drugo me ne ispunjava i nikad ne bih prihvatila ovu stvarnost da nema pisanja, da ne iznosim svoje misli,
da nisam ovakva, jer izgleda da moj najveci problem jest takodjer i moj najveci blagoslov, ono sto ne dam od sebe… nikada, ni za sto, ni za koga…
a boli me, a volim te!!!!!
POCINJEM.....
Dakle, evo mene….
Ono… ZNAS LI DA POSTOJIM to je bio samo uvod, moja fantazija, moja zelja, moji snovi…
Koji su jos nisu obistinili….
Ne bih htjela sad ovdje pisati neke glupe ljubavne pjesmice , neke sapunice, jer to onda nisam ja , a svaka cast svima koji to objavljuju, to je ok!!!!!
Ja zelim nesto drugo , zato sam i dosla ovdje , ne kazem ja da ja vise necu objaviti nijednu ljubavnu pjesmu na svom blogu, ali uglavnom zelim se posvetiti drugacijim stvarima, ozbiljnijim, iako je ljubav definitivno najozbiljnija stvar na svijetu, bar za one zaljubljene, mozda i one nezaljubljene, ali cinjenica stoji da ljubav definitivno jest jedna od najozbiljnijih stvari na svijetu, najozbiljniji osjecaj, najdublja emocija….
Dakle, ja zelim nesto drugo sto nece imati direktne veze sa ljubavlju a opet primjetit cete kako iz svake moje rijeci izbija ljubav prema samoj sebi , prema drugima, prema svima….
Ja zelim podijeliti sa vama svoje misli koje sam tako dugo cuvala u sebi, svoje strahove koji izbijaju van i traze ljudsku ruku, traze ljudsko razumijevanje, zelim podijeliti s vama svoju mudrost, zelim cuti vasu mudrost, ja zelim znati da nisam jedina…. drugacija…. Sto god da to znacilo, jer bojim se provesti zivot sama bez nekih posebnih ljudi , bez posebnih razmisljanja , bez posebnih osjecaja…
Oduvijek sam znala da mrzim standardizam, sto god da to meni znacilo, uvijek sam znala da zelim biti posebna, da zelim biti drugacija…. Drugacija mislima , drugacija u razmisljanju, drugacija u shvacanju, drugacija u poimanju ovog svijeta…
Drugacija u ophodjenju s ljudima, drugacija i posebnija….
Podijelit cu s vama neka najintimnija razmisljanja, novija ili starija, nije bitno, podijelit cu s vama svoje ljubavi i svoja razocarenja, svoje zelje, svoje fantazije, svoje mudrosti, svoja znanja, bar cu pokusati to uciniti i nadam se da ce ovdje svatko naci nesto za sebe, jer ja ovo radim sa velikom zeljom i vjerujem da koliko cu god ja uzivati u ovim stranicama da cete bar isto toliko i vi…
znas li da postojim???
Znas li da postojim?
znas li da pisem? da mi je pisanje smisao zivota?
znas li da ponekad ne mogu naci smisao… nikako, nigdje…
znas li da ponekad mislim da cu ga pronaci u sebi, smisao…
i znas li da cijeli zivot imam osjecaj da nesto trazim… nekoga…
ne nalazim to, zapisujem ipak svaku misao koju mogu uhvatiti, zadrzati dovoljno dugo u svojoj glavi…
i znas li da sam ponekad tako prokleto usamljena… u toj gomili ljudi, u toj silini pogleda, osmjeha… nigdje tvog… nigdje mog…
da se susretnu, da se prepoznaju… napokon i
ah… taj uzdah olaksanja… kao sad je sve o.k. , odsad ce sve biti u redu… a ne mogu te pronaci, ne znam gdje si… pa ti pisem, to je najbolje sto znam,
zelim te zavesti rijecima… da (me) osjetis,
da shvatis kako te moje rijeci njezno dodiruju, miluju… odvode te u neki drugi svijet… tamo gdje i ja i ti zelimo biti… sami… skriveni od pogleda…
pisem ti jer znam da ces, ako ovo procitas, shvatiti, da ces me pokusati pronaci, da ces i ti htjeti saznati…
ne valja zivjeti u neznanju, zar ne?
ne valja se skrivati, kao sto ja to cinim…
ne valja pozeljeti nestati, ne valja se bojati…
i ne valja postavljati suvisna i nevazna pitanja…
necu to vise ciniti, necu se ni pokrenuti, necu nista konkretno uciniti… samo cu pisati… i nadati se da ce to biti dovoljno… da ce me to potaknuti… da idem dalje, da ne posustajem… da ne pozelim nestati…
